Priča o ženi, istinita, a samim tim puna životnog gorkog iskustva, ali i ljubavi, našla je mjesto među koricama novog romana „Dugin akvarel” naše sugrađanke Marine Stanišić. Sinoćna promocija u foajeu Dvorane Park, u okviru književnog programa 55. Praznika mimoze, donijela je opet priziv ondašnjeg vremena Boke, bogatstvo primorskog jezika, slikovit prikaz ljubavi bokeške žene prema porodici, određen sukob tradicionalnog i aktuelnog.
Roman su publici predstavile novinarka Vitka Vujnović i autorka, uz bokeške note na klaviru profesorice Jovanke Veljović i pozdravnu riječ urednice književnih programa u JUK Herceg fest, Dijane Krivokapić.
Kako je na početku istakla Vujnović, prvi opis glavne junakinje koji čitaoci saznaju je da je Lidija Lića Tomić – Ilić nakon četvorogodišnjih studija Fakulteta za političke nauke, odsjeka za socijalni rad, postala diplomirani socijalni radnik. U svom poslu je bila izuzetno temeljna. Oduvijek je znala da odgovori svakom izazovu, sa puno empatije prema ljudima koji nisu mogli da ostvare svoje osnovne potrebe, prinuđeni da se pokoravaju tuđim odlukama. Možda i važnije od toga, nosila je teret vlastitog, gorkog iskustva.
Ispričati pošteno i iskreno jednu životnu priču je najteže, konstatovala je autorka.
„Lića je moja starija prijateljica iz škole kojoj sam se divila, ne samo ja nego i moje drugarice iz razreda. Bila je jako nadarena i harizmatična. Viđali smo je u osnovnoj, potom malo manje kada je prešla u Gimnaziju, a onda je više nismo sretali. Saznali smo da je razlog njen odlazak na školovanje u Dubrovnik. Od tada, pa do prošle godine ništa nismo znali o njoj. Njen život je nesvakidašnja priča i zato me je privukla“, ispričala je autorka.
Vremenski period obuhvaćen romanom Dugin akvarel – kreće se od šezdesetih godina prošlog vijeka do danas. a u suštini obuhvata dvije faze – Lićinog odrastanja obojenog snažnim emocijama, traumama, nerazumijevanjem, nepravednim osudama, licemjerjem, prikrivenim strastima, kasnije teškim sjenkama prošlosti. U drugoj fazi se pojavljuje iskrena ljubav i vodi dobrom raspletu.
„Ljubav jeste naša najveća moć, najsnažnija moć dva tijela, a jedne duše. Bez ljubavi, žena ne može da funkcioniše“, kazala je Stanišić.
Recenzentkinja, magistar Gordana Porobić Krcunović naglašava da Marina namjerno izostavlja dublju psihoanalizu likova, daje njihove kroki portrete ali dovoljne za cjelovitu sliku.
„Željela sam da natjeram čitaoce da steknu svoje mišljenje, a ne da dobiju moje. Inače, i u životu ne želim da namećem svoje mišljenje. Ostajem neutralna u odnosu na moje junake. Ne raspolažem dovoljno podacima o njenim roditeljima da bih mogla ući dublje u psihoanalizu, ali i ne bih željela. Ostavljam sve na ocjenu čitaocima”, zaključuje Stanišić.
I u najnovijem romanu, potrudila se da sačuva dio jezičkog bogatstva, ovog puta dubrovačkog podneblja koji je pun romanizama, sličan bokeškom, ali se i jedan i drugi nažalost gube i zaboravljaju.
Rođena Novljanka, Marina Stanišić diplomirani je filolog (engleski i italijanski jezik). Objavila je dvije knjige iz oblasti tradicije i običaja u sprezi sa gastronomijom: Gulozece iz bokeškog kuvara I (2011), Gulozece iz bokeškog kuvara II (2013). Hercegnovski rječnik romanizama (2018), priredila je i objavila s ciljem očuvanja govora sjeverozapadne Boke Kotorske, hercegnovske regije. U vrijeme Praznika mimoze uspješno je (2021) promovisan roman Bokeška brojanica, nostalgično svjedočenje o stamenim, otmenim bokeškim ženama, uzvišenim ljubavima, običajima, govoru.
