Njene stihove znao je Novi, znali su ljudi koji su je voljeli, znali smo je – u dušu. Kao da i danas more čuva njene korake, svaki talas kao da nosi dio njenog glasa, a školjke skrivaju uspomene koje je ona znala pretvoriti u svjetlost.
Život je Kseniji bio i luka i oluja. Znala je kako je kada snove zgaze, ali je znala i kako izroniti iz tame s najljepšom školjkom u rukama. Njene pjesme i zapisi bili su utočište, a borba protiv nepravde njen svakodnevni izbor. Nikada se nije bojala da glasno kaže šta misli, da brani slabije, da stoji na strani pravednih.
Njen najveći oslonac bio je sin Boris – ljubav bez granica, temelj njenog postojanja. Uz njega, uz prijatelje i kolege, rasla je i stvarala, uvijek iznova nalazeći snagu i vjeru. I kada je izgledalo da je riječi nestalo, ona ih je pronalazila, pretačući u stihove i kolumne, u knjige koje su postajale dijelom svih nas.
U njenim zbirkama „Preludij“, „Orfeonautika“, „Obol“, „Karačot“, sačuvala je svoje svjetove – svijet svjetlosti i tame, nostalgije i radosti, mora i neba. Uvijek se vraćala svojoj Grčkoj, zemlji predaka i zemlji sjećanja, tražeći u njoj odraz svojih lutajućih duša.
Bila je novinarka koja je pisala srcem, pjesnikinja koja je živjela svoje stihove, žena koja je hrabro koračala kroz nepravde i bolesti. Njene kolumne „Škurin“ i „U po bota“ donosile su i smijeh i istinu, njene reportaže bile su odraz hrabrosti i posvećenosti. Urednica, dopisnica, pjesnikinja, ali prije svega – čovjek.
Ksenija Matović je bila zaljubljenik u more, plivačica Jadrana, čuvarica riječi, neumorna borac za kulturu. Napustila nas je iznenada, ali je ostavila sve ono što se ne može izbrisati – stih, sjećanje, ljubav i ime koje će Herceg Novi zauvijek nositi.
I zato, neka putuje morem svjetlosti, tamo gdje nema bola ni nepravde. Neka njeni stihovi budu brod koji nikada ne staje, a mi ćemo je čuvati u pjesmi, u moru i u sjećanju.
KSENIJA MATOVIĆ JE DALA UREDNICI PORTALA PRE PAR GODINA INTERVJU ZA RUBRIKU “SRCE BIRA HERCEG NOVI”
Ksenija Matović je rođena 6.06.1973.godine na Cetinju.
Osnovnu i srednju školu završila je u Herceg-Novom, gdje i živi, a Filozofski fakultet, smjer sociologija, u Novom Sadu.
Prvu zbirku poezije, „ Preludij“, objavila je kao osamnaestogodišnjakinja, u izdanju novosadske izdavačke kuće „ Slavija“, koju su za štampanje toplo preporučili književnici Dušan Kostić i Miraš Martinović.
Njenu drugu knjigu poezije, „ Orfeonautika“, je 2013.godine objavilo Hercegnovsko Pozorište.
„ Orfeonautika“ je između ostalog imala privilegiju, da se u okviru pratećeg programa, predstavi na renomiranoj međunarodnoj smotri pozorišta „ Sterijino pozorje“.
„ Obol” predstavlja, njenu treću zbirku poezije, koju je objavilo IP “ Orfeus” iz Novog Sada.
Zbirka, koja je doživjela drugo izdanje, specifična je po tome što je objavljena i na grčkom jeziku.
Veliku podršku njenoj promociji, dala je Ambasada Grčke u Crnoj Gori, Nj.E. Sotirios Athanassiuou, ambasador i Gerasim Hristatos, ataše za kulturu.
Matović je od 2018. do 2019.godine, svake srijede, na portalu beogradskog časopisa MediaSfera, objavljivala veoma čitanu kolumnu “ Škurin”.
U septembru 2019. godine, njene dvije pjesme, kojima je učestvovala na konkursu Podgoričkog art festivala ( PAF), bivaju zapažene između čak 208 pristiglih radova iz regiona, te Matović biva uvrštena u knjigu “PAF poezija”, u kojoj je mjesto našlo svega 16 autora.
Podsjetićemo, da je Matović i autorka Vodiča kroz Crnu Goru, prvog koji je, pod pokroviteljstvom Ministarstva turizma, štampan ubrzo nakon obnavljanja nezavisnosti države. Vodič je, osim na našem, objavljen na ruskom i engleskom jeziku.
Ksenija Matović je bila zaposlena firmi “Stylos” u Novom Sadu, u kojoj je osnovala prestižnu književnu manifestaciju „Stylosova agora“, čiji su gosti bili Dušan Kovačević, Svetislav Basara, Matija Bećković, Duško Trifunović…Matović je objavljivala poeziju u različitim književnim časopisima nekadašnje Jugoslavije. Radila je kao novinar listova „Dnevnik“ i „Blic“, a autorske tekstove objavljivala je u časopisu „ Zemlja“. Trenutno je zaposlena kao dopisnica lista “Dan” iz Herceg -Novog.
Osim u oblasti književnosti, Matović je dala doprinos i sportu, pa je kao plivačica PVK Jadran i reprezentativka Crne Gore u doba SFRJ, osvajala brojna zlatna odličja na republičkim, državnim i međunarodnim prvenstvima. Bila je višetruka šampionka Južne regije Jugoslavije na 100 i 200 m prsnim stilom.
Majka je sedamnaestogodišnjeg Borisa Basare.
Dugo godina ste živeli i radili u Novom Sadu, ali ste ipak odlučili da se vratite u Novi. Zbog čega?
U Herceg – Novi se nisam vratila iz Novog Sada, u kojem sam živjela punih deset godina, već sa Kipra. U grad me je vratio splet ne baš najugodnijih životnih okolnosti.
U to vrijeme, povratak sam smatrala ličnim porazom.
Herceg – Novi, više nije imao šta da mi pruži.
Naprosto, grad i ja se više nismo prepoznavali. Ni ljudi u njemu.
Samo je more bilo isto…. i poneko jedro. I odatle smo krenuli ponovo da se otkrivamo i dajemo jedno drugom. Sada već punih 17 godina.
Da li vam je nedostajao naš grad dok ste živeli tamo?
Ukoliko mislite na Novi Sad, mnogo. Svi njegovi mirisi i vjetrovi. Sve njegove skale i trgovi. Svaki kamen i svaki val. Ponajviše more. Težak miris Dunava, uvlačio se u nogavice čineći korake tromim. Nije umio da se presvuče u boju. Da se uzburka. Ni sitne školjke, na koje sam s vremena na vrijeme nailazila šetajući kejom, nisu pjevale crvene priče barbuna. Ćutale su na dlanu, nekako uvijek u istom godišnjem dobu. Kao se da je to uvijek bila zima. Bar mi se tako činilo. Ili nisam umjela da slušam. Često sam se uspavljivala mišlju, da se ipak nalazim na mjestu na kojem je nekada modrilo Panonsko more i kako zapravo nekim čudom, hodam po njegovom dnu.
Utoliko je svaki povratak gradu i moru, svaki zaveslaj njegovim stradama i valama, bio okrepljujući.
Šta vas je Novi naučio u profesionalnom smislu?
Najispravniji odgovor na Vaše pitanje, glasio bi poput odlomka iz pjesme “ Itaka”, Konstantina Kavafija.
“Itaka ti je dala divno putovanje.
Da nema nje, ne bi išao na put.
Ali nema ništa više da ti da.
I ako je nađeš siromašnu, Itaka te nije prevarila.
Tako si mudar postao, s tolikim iskustvom,
pa ćeš razumeti već, šta to Itake znače”.
Možete li da nam u nečemu uporedite Novi Sad sa Herceg -Novim?
Teško da se mogu porediti dva po svemu različita grada.
Plašim se da i uz najbolju volju, ne mogu naći zajednički imenitelj. Osim da su mi oba u srcu.
Veliki ste zaljubljenik u Grčku, koju ste posetili i ove godine, obišavši Krit. Kakve utiske nosite sa ovog putovanja?
Grčka je zemlja mojih predaka. Samo tamo je moj korak lak, a duša spokojna.
Putovanje pamtim po vjetru jačine 9 bofora, koji je usidrio i gradove i brodove. Po školjkama,
“ ubranim” između seka i Rogova, koje sam nosila u džepu, skupa sa špicama limuna. Po Posejdonovom hramu na vjetrovitom rtu Sunio, dvijema jarebicama, nijemim i nježnim riječima rasutim po bijelim krijestama valova, nakon kojih je bura stala, a brodovi krenuli ka svojim ostrvima. Pamtim ga, po prvom jutru u Herakliu i kako je iz kamenih lavova fontane na trgu, oticala tišina, okamenjenim maslinjacima i vinogradima Festosa, crvenim i crnim hodnicima Knososa u kojima su disali bikovi. Po moru maslina koje osvaja obronke planina. Kako je mirisao na koze i so. Pamtim ga po jednom modrom i zelenom danu, koji se skotrljao niz usku, krivudavu kaldrmu Arhanesa i pijan od gorkog krićanskog vina, zaronio u Egej. Kako su ruke staraca razbrajale komboloi od ćilibara i kako su sa mirisom fave, kroz grilje minijaturne taverne, tekle Hađidakisove “ Ulice snova”. Po jezeru Agios Nikolaos u kojem se po predanju kupala Atina i čiju dubinu još niko nije izmjerio, utihlim glasovima grnčara u Gurnji, rtovima bola Plake i Spinalonge, čudesnim ulicama, škurama, zelenim narandžama, raskošnim stablima fikusa i tamarisa Ierapetre, Libijskom moru, na čijim leđima smrt pada lako. Uskim i krivudavim ulicama Hanje punim mirisa i kolura. Po Princu ljiljana, Zmijskoj boginji, paunovima, jatu delfina…..Po ljudima, zbog kojih je svaka kuća, bila dom.
Šta to nema na Kritu što ima u našem gradu i obrnuto?
Nostalgija, za boljim vremenima. To naš grad ima, a Krit nema. Herceg Novi propada decenijama, temeljno i duboko. Agonično. U svakom segmentu. Žao mi je što to govorim, ali treba reći istinu. Mrvi se između prstiju. Drobi. A mi….Mi ćutimo. Podjednako temeljno i duboko.
Kao da se radije sjećamo ljepših vremena, nego što bi se za njih borili.
Kritu, s druge stane, ne nedostaje ništa.
Osnovnu i srednju školu ste pohađali ovdje. Kako pamtite taj period života i detinjstvo u Castelnuovu?
Pamtim po prijateljstvima koja i danas traju i silnim snovima.
Veća od snova, jedino je bila moja mašta. Maštala sam da živim u svetioniku. Da upravljam pajperom. Da brodeći i hodeći otkrivam neka nova mora i kopna. Ili naprosto hodoljubim svijetom poput Zuka Džumhura. Onda sam silno željela da budem arheolog. U to vrijeme sam se često vidjela u sred Maču Pikčua. Danas je to samo varijacija na naziv grada, bojim se.
Objavili ste tri zbirke poezije: „Preludij“, „Orfeonauka“ i „Obol“. Da li inspiraciju za pisanje upravo crpite iz Novog?
Između ostalog i iz njega.
Da li postoji pesma koju ste napisali/posvetili vašem gradu?
Ne.
Ali postoji kolumna „ Škurin“, koja je godinu dana, od 2018.do 2019.godine, objavljivana svake srijede na portalu veoma čitanog beogradskog lista MediaSfera.
Naredne godine, MediaSfera, će objaviti „ Škurin“ u štampanom obliku. I za Vas eksluzivno, ilustracije za „ Škurin“, baš kao i rješenje korica, radiće naš izuzetni umjetnik Boris Šuberić, u čijoj meštarskoj radionici „ Pasara“, rastu vjetrovi, vali i jedan grad, koji toliko volimo.
„ Škurin“ je omaž gradu i ljudima u njemu.
Interesantno je da ste poslijednju zbirku „Obol“, izdali i na grčkom. Kako je došlo do toga i koliko ste ponosni?
Kada se barka mojih predaka iz Grčke, prije nekoliko vijekova oslonila na maslinasto sive obale Crne Gore, pod jezikom su nosili obol. Vjerujem da je tako bilo. Novčić koji se mrtvima stavljao u usta, kako bi platili na vječno veslo osuđenog vozara Aheronta.
Kako su im u tom trenutku zeleno zamirisali maslinjaci Pele koje su ostavili za sobom? Da li su im se tuđe planine učinile modrijim, a obala pitomijom? Jesu li poredeći boje mora, na prste brojali ribe što su ih nahvatali prvom mrežom? Jesu li spuštajući pogled na šake nažuljane od mača i jedara osjećali stid…olakšanje ili ništa od toga jer su nosili tajnu. Da li su oči mog pretka u tom trenutku vidjele moje oči, ili su moje gledale kroz njegove?
Borhes, pišući priču „ Teolozi“, poručuje „ Niko neće biti pušten iz zatvora, dok ne plati i posljednji obol“. I nismo platili. Ni moj predak ni ja. Sva je tajna bila sadržana u krvi. Samo jedan sloj zbirke „ Obol“ tuče ovim crvenim damarom. Drugi je matafizički. Metempsihosis – seljenje duša, o kojem su govorili Pitagora i Platon, a koje su bile sastavni dio Orfičkih misterija.Sopstveno živo sjećanje na hram u kojem sam, otvarajući usta, puštala da šikne morska pjena i riječi besmrtnika, poput plime i koje su punile strahom one koji su došli po odgovor.
Na stopala, pred kojima se punila činija mlijeka, kao dar za zmije što su na uvo šaputale tajnu crnom mahovinom obraslog stepeništa, kojim je znao i smio da hoda samo onaj koji je jedini znao da pjeva. Orfej. Dvojstvo jednog. Obol u ustima je usud za na vječno mirenje trajno rascijepljenog, Apolonijskog i Dionizijskog, umjetnosti i stvarnosti , riječi i života, biologije i poezije.
Obol u ustima je himna moru.
Pjesme su zazvonile na svom izvornom jeziku, a naročito sam ponosna na Ambasadu Grčke u Crnoj Gori, koja je stajala uz mene na svakoj promociji. Posebno na NJ.E. Sotiriosa Athanassioua, ambasadora Grčke u Crnoj Gori u Gerasima Hristatosa, atašea za kulturu, koji su dali nemjerljiv doprinos afirmaciji ove zbirke.
Autorka ste veoma poznate kolumne u gradu – „Škurin“. Da li ste ostvarili glavnu zamisao ove kolumne i da li se nešto promijenilo na bolje?
„ Škurin“ je dobacio mnogo dalje od Herceg Novog, ali jeste storija o gradu.
Kanada, Novi Zeland, SAD, Norveška, Kina, Njemačka, Francuska, Italija, Maroko…. ukoliko ne računam republike bivše Jugoslavije, su zemlje u kojima je bio veoma čitan.
Riječ je o netipičnoj kolumni. Svaka je počinjala poezijom i u sebi sadržala tri do četiri priče, a nerijetko i poetski izvod. Poseban šug su mu davali romanizmi. Tako je čudesno, probijajući sve jezičke barijere, tekao ka zaista brojnim čitaocima. Jezik je bio način da se ožive neke od zaboravljenih riječi, ali i sredstvo satire. Pun humora, oživljavao je oriđinale, presvlačio događaje, izvlačio upečatljive karakterne crte naših sugrađana, smjelo otvarao pitanja mentaliteta, razobličavao, nazivao pravim imenom…. Kroz 50 kolumni, smijalo se i plakalo. Otvorio je škure malog primorskog grada, iza čijih grilja se tek odvija stvarni život. Govoreći lokalno, pričao je priče o svim gradovima i ljudima.
Ukoliko se Vaše pitanje odnosilo na to da li je „ Škurin“ učinio ljude boljim.Nije.
Ali je učinio život snošljivijim.
Koji bi bio po vama najveći izazov ovdje?
Ostati normalan.
Zbog čega vaše srce bira Herceg Novi?
Zbog toga, što je on moja Itaka.
